Tijekom zime 2015 boravio sam u selu Pongro, provincija Siam Reap, distrikt Angkor u Kambođi, gdje sam planirao, organizirao i izvršio poslove uređenja objekta seoske škole : popravci i zamjena krovišta, popravci prozora i vrata, popravci i ličenje zidova. Zahvaljujući donaciji Hrvatskog nogometnog saveza (lopte i dresovi) organizirao sam ‘malu školu nogometa’ za školsku djecu, želeći im igrom i sportom uljepšati relativno teške životne uvjete.

UREĐENJE ŠKOLE

Po mom prvom dolasku u Siam Reap i nakon susreta sa svojim domaćinom i vodičem Un Nhan-om krenuli smo u obilazak škole koju smo htjeli obnoviti. Nakon neudobne i zamorne vožnje nekih 40km po prašnom putu punom rupa ostalih nakon posljednjeg kišnog razdoblja, po dolasku suočio sam se sa stanjem škole za koju sam odmah shvatio da jednostavno nisam bio u mogućnosti realizirati projekt. Stanje zgrada, krovišta, zidova, namještaja bilo je takvo da sa sredstvima s kojima sam ja raspolagao nisam mogao osigurati niti četvrtinu najnužnijeg građevnog materijala potrebnog za obnovu. Bio sam razočaran nakon tolikog puta, ali Un je odmah predložio drugu školu. Ponovo na motorić, daljnjih 20km do sela Tonlesar. Škola je bila manja, skromna u svakom detalju ali jednako je vapila za uređenjem. Upoznao sam se s direktorom koji nakon što smo na njegovo čuđenje pojasnili razloge našeg dolaska, odmah je postavio prioritetnu molbu – ‘napravite ogradu oko škole’. Zašto?

Uslijed velikog siromaštva seljani posežu za predmetima koji im mogu poslužiti pa čak i za ogrjev.

Pregledali smo dobro prostor škole koji se sastoji od četiri učionice prljavih zidova, male knjižnice i još manjeg ureda za direktora i učitelje.

Sastavili smo popis radova:

  • Popravak i djelomična zamjena krovišta (najobimniji radovi, jer je škola curila na nebrojeno mjesta)
  • Popravak i bojenje zidova
  • Popravak i izrada novih, reklo bi se kod nas «vanjske i unutarnje stolarije», dotrajalih vrata i škura
  • Izrada i ugradnja rešetaka na prozore, čime smo, barem se nadam, riješili problem otuđivanja

Sitne krađe kao sastavni dio života ove siromašne zajednice pratio nas je i tijekom provedbe radova. Tako jednog dana, obavijesti me lokalni pomagač: «Nestala vrata» Nismo im naravno ušli u trag, već ponovo na motorić i 15-kilometara po nove daske za izradu novih.

Kako sam organizirao radove?
Ja naravno, sam nisam mogao obaviti sve poslove, već mi je bila potreba suradnja s lokalnim «majstorima i pomagačima», koje smo Un i ja krenuli tražiti i pregovarati o cijeni. Kako su zamislili da stranac ima nepresušni budžet za poslove u prvu postavu majstora svakako se htjelo ugurati njih četvero, što je apsolutno bilo previše za poslove koju sam planirao, a niti bi mogao koordinirati, nadzirati, a pogotovo financirati toliki broj radnika. U drvenoj potleušici, uz vatru, ljute umake i nemilosrdno sunce, pregovori su trajali debela tri sata. Sve onako polako, oni nešto između sebe dogovaraju i šapuću, a moji živci i strpljenje pri kraju. Već sam odlučio prekinuti i krenuti u neizvjesnu potragu za drugim «majstorima» kada je ipak pao dogovor. Potvrda datuma i sata početka radova bila je popraćena gestikulacijom rukama i pokazivanjem na ručni sat na mojoj ruci. Uglavnom to je bio nagovještaj nemoguće misije koja je pratila sve faze radova – dogovora o vremenu dolaska na gradilište. Već nakon par dana, jedan je majstor je ženio sina, što je bio razlog da se radovi obustavljaju na par dana, uz potvrdu svečanim kimanjem glavom da je nastavak u slijedeći ponedjeljak, 9 ujutro. Tijekom tih par dana kada nismo radili, prilikom slučajnih susreta u selu, opet bi kimali glavom i pokazivali na sat, kao «dogovorili smo se». Međutim u očekivani ponedjeljak nikoga na gradilištu. Šta mi je ostalo drugo nego da se prilagodim…

Nakon nešto više od mjesec dana radova i boravka u selu Pongro radovi su uz sve peripetije bili pri kraju, uz dodatak bojanja pročelja škole. Direktor je tek na kraju radova pokazao veliko zadovoljstvo obavljenim poslom, kao da nije vjerovao da ćemo uspjeti napraviti sve što smo dogovorili.


Fotografija po završetku radova sa učenicima, učiteljima i direktorom škole

HRANA

Hranio sam se kod svojih domaćina i jeo svaki dan isto što i oni. Ručak: malo ribica, koje love u jezercima preostalim nakon sezone monsuna, riža, ljuti umak, nešto povrća kao prilog i pokoji put lubenica ili Jack fruit, slatko intezivno žute boje tropsko voće. Večera, slična verzija ručka.
Jednom je moja domaćica uspjela nabaviti svinjetinu, mislim da je to bio veliki izdatak za skromni obiteljski buđet, te mi je pripremila par masnih komada u maloj zdjelici i naravno, riža plus ljuti umak.
Uglavnom uz sve te ribice i eventualno malo mesa, ukupni tjedni obrok čini mi se manjim nego po našim navikama jedan dnevni obrok. Skromno ali dok imaju riže oni govore da nisu gladni i da je sve u najboljem redu.


Skromna prehrana učenika škole

NOGOMET

Vesela i brojna djeca provodila su puno vremena igrajući se u velikim i bučnim grupama. Njihove igre pune smijeha, zadirkivanja, stvarale su oblake prašine na suhoj zemlji oko koliba sela. Odlazeći u njihovu školu primijetio sam da jedino od organiziranih timskih igara pomalo igraju svoj kreativno iskrivljeni oblik odbojke. Kako sam svjestan moći i popularnosti nogometa u svim zemljama svijeta, u Hrvatskoj sam se zahvaljujući ljubaznosti Hrvatskog Nogometnog Saveza opremio kompletom dresova i s dvije lopte. Taj teret zauzeo je poprilično volumena u moja dva ruksaka s kojima sam krenuo na put iz Zagreba, tako da moja bazna osobna odjeća se svela na par majica, jedne kratke i jedne duge hlače…
Teško je opisati koju sam zbrku, znatiželju i naguravanje stvorio prilikom podjele dresova djeci.
Organizirao sam miješane ekipe od curica i dječaka iz sela koji su ponosno izašli na školski teren u svojim novim dresovima, veselo ponavljajući uz ciku i smijeh… football, football . Kad smo došli do improviziranog igrališta gdje je bila i mreža za odbojku, klinac nastavljajući govoriti football, football uredno uzima loptu u ruke i servira preko mreže….eto prvi pokušaj nogometa završio na odbojci.


Službena fotografija nogometnih timova curica i dječaka sela Pongro

BRINUTI SE O SLABIJEM

Prije nepunih 10 godina projektom UN-a širom Kambođe napravljen je sustav bunara radi osiguranja dovoljno pitke vode i održavanje osnovne higijene. Do tada se koristila površinska voda zaostala u jezercima i većim lokvama nakon sezone monsuna. Sustav bunara je znatno pridonio smanjivanju oboljelih, posebno od crijevnih bolesti, kao i smanjio smrtnost stanovništva. Osim osiguranja pitke vode bunari služe kao mjesto okupljanja i druženja kao kod nas trgovi i korza u gradovima. Tako je i meni osim opskrbe vodom bunar postalo mjesto razmjene informacija i susrete s svojim novostečenim prijateljima, posebno onim malenim. Boraveći među djecom, duboko su me dirnuli prizori brige starije djece prema mlađoj. Roditelji zaokupljeni radom u polju imaju vrlo malo vremena za bavljenje djecom. Starija braća i sestre, ali i prijatelji prirodno primaju obvezu da se o svojoj mlađim suseljanima brinu, a što je posebno vidljivo na bunarima, gdje mlađe kupaju i peru njihov, vrlo često i jedini komplet odjeće.


Brinuti se o slabijem, djeci Kambođe je prirodno

DJEVOJČICA IMENA – RUTANA

Cijelo vrijeme boravka u selu bio sam okružen djecom svih uzrasta. Kao rijetki bijeli pridošlica u njihovu izoliranu zajednicu, bio sam im vrlo zanimljiv, tako da sam tijekom svog cijelog boravka u selu, od buđenja do večeri imao društvo mnogobrojnih malih pratioca. Odrasli ne govore engleski, djeca vrlo skromno, ali već nakon par dana komunikacija nam nije bila problem. Sporazumijevali smo se mješavinom jezika pantomime, engleskih, lokalnih i hrvatskih riječi.
Među veselim dječjim glavicama, izdvajala se jedna vižljasta curica od kojih 9-10 g. Rođeni lider, svojim glasićem vodi glavnu riječ među djecom. Započinjemo komunikaciju i ja nikako da razumijem njezino ime. Brzo dječje izgovaranje, egzotičan naglasak i ponavljanje imena, zvučalo mije kao cvrkut neke ptičice i zaista nisam lovio gdje tu počinje i završava riječ njenog imena. Rutana je shvatila s kime ima posla, primila me za ruku i posjela, strpljivo inzistirala dok nisam napokon izgovorio – Rutana. U mojim pokušajima izgovaranja imena na «mekani» slavenski način izazvao sam najprije bojažljive poglede i nevjericu a onda salve smjeha kod djece. Upoznavanje s Rutana veselo je završilo fotografiranjem i pregledavanjem slika na mom tabletu.
Rutana je par dana poslije, pokazala prstom prema mojoj sobi i izgovarala – BALL,BALL….. Imao sam dvije lopte, donacija HNS-a, ali nisam ih nikad pokazivao i nije mi bilo jasno kako su klinci saznali da imam loptu. Teško je opisati njihovo iščekivanje i iskrene ushite djece kada sam donio loptu. Naravno Rutana u svojoj divnoj ljubičastoj haljinici prva ispucava loptu.


Moja malai velika prijateljica Rutana

MURNAT

Uočio sam dječaka starog oko 5 godina, kako svako jutro trčeći prelazi put od svoje kuće udaljene kojih stotinjak metara do našeg dvorišta gdje je živio njegov frend. Trčeći tpo prašnjavoj cestici stalno je izvikivao na sav glas….BARANG, BARANG (kmerska riječ za francuza, misli se na stranca, u ovom slučaju prijatelja), usput izmamljujući smijeh kod susjeda i mojih domaćina. On je posebna priča, jer on i njegov frend stalno su radili nekakve nepodopštine, a posebno dok sam drijemao na klupicama za najjačeg sunca.
Tako jednog jutra uz naravno njegove povike, barang, barang; dok sam ispijao svoju jutarnju kavu, ja njemu na hrvatskom: bok! On u hipu, ne gledajući me, nego šutirajući nešto na podu jasno uzvrati: bok!
idem ja sad dalje, pitam ga: kako si? On opet: kako si!
Nastavim ja: dobro sam! Sad je to već bilo malo teže ali se potrudio ponoviti: dooubrr…nešto… Čista petica za trud ali i moju prvu komunikaciju na hrvatskom, tamo negdje u Kambođanskim selima…

Moj mali veliki prijatelj Murnat

DENTALNA HIGIJENA

Iz Zagreba sam osim nogometnih dresova donio i 45 kompleta četkica i pasta za pranje zubiju.
Moj smještaj u seoskoj kolibi je bio upravo uz mjesto gdje su se održavali sati engleskog. Zahvaljujući učitelju engleskog i uz njegovu podršku i pomoć održao sam sat dentalne higijene te podijelio četkice i paste. To je nužno jer djeca slabo poznaju opasnosti karijesa, što predstavlja problem jer dolaze u kontakt s slatkišima domaće izrade.

Donacija četkica i pasti za zube iz daleke Hrvatske

HOKEJ

Osim dresova HNS-a, ponio sam iz Zagreba hokejaški dres. Dar HSHL-a. Velik i glamurozan pojeo je dodatnog mjesta u ruksaku. Želeći napraviti originalnu fotografiju hokejaša u sparnoj Kambođi, zamolio sam svog domaćina koji je zarađivao kao seoski stolar izrađujući klupe i ležaljke za odmor. On je vrlo ozbiljno shvatio moju molbu, pozvao je u goste ‘seoskog prevoditelja’ koji ponešto natuca engleski kako bi što bolje shvatio izgled i svrhu tog za njega nepoznatog predmeta. Morao sam i improvizirati mjere. Prionuo je poslu i nakon par dana dostojanstveno mi je predao hokejašku palicu, skoro kao original, a ja sam postao ponosni vlasnik prve hokejaške palice u Kambođi napravljene u selu Pongro, Kambođa.


Prvi hokejaš(ica) u Kambođi

 

Leave a Reply