Sve što si vidjela u dokumentarcima- zaboravi. Sve što si pročitala o Africi – zaboravi. Afrika je mnogo više. Ove su riječi odzvonile mojim mislima kada sam u večernjim satima na porti studentskoga doma ugledala mladića u ranim dvadesetima. U njegovim očima bila je ispisana stvarna afrička priča. Vidno iscrpljen, prestrašenog izraza lica, s nepovjerenjem prema bijelom čovjeku, s dva na pola puna kofera snova i ambicija, započelo je njegovo putovanje k boljoj budućnosti. Prvi put izvan granica svoje domovine, daleko od svoje obitelji i svoje Afrike, pokucao je na vrata Europe koja obećaje bolju budućnost. Kako za njega, tako i za njegovu obiteljsku zajednicu.

Tih dana dolazili su mnogi studenti iz cijeloga svijeta i mi, prvopridošli studenti smo se već uigrali u ulogu domaćina koji će im pomoći savladati prvu prepreku – mađarsko objašnjavanje pravila i uvjeta korištenja doma. Moj prijatelj John iz Turske i ja dočekali smo našeg novog prijatelja raširenih ruku. Radi uzbuđenja što će naša multinacionalna zajednica biti bogatija za još jednog člana, u potpunosti smo iz misli potisnuli činjenicu da dolazi iz daleke Afrike, točnije iz Kenije. Odveli smo ga do njegove sobe i objasnili mu pravila. Pružili smo mu ključ, a onda smo oboje polako postali svjesni činjenice da pred nama stoji mladić koji je odgojen da s jednostavnošću poima svijet i da su tamo u dalekoj Africi zakoni postavljeni u skladu s prirodom. Nije mogao otključati vrata, a potom je ušao u mračnu sobu i ostao tako stajati nekoliko trenutaka. Priskočili smo i upalili svijetlo. Upitala sam ga bi li volio nešto pojesti budući da je bio vidno iscrpljen. Pozvala sam ga u svoju sobu i pripremila topli obrok. Na moja pitanja što bi volio pojesti, odgovorio je da mu je svejedno jer nikada nije jeo takvu hranu. U tom trenutku, moj svijet je stao. Obuzeo me neopisiv osjećaj razorne moći. Razoružao me u trenu. Shvatila sam da mogu zaboraviti sve što sam ikada pročitala i čula o Africi.

Ovaj je mladić odgovarao kratkim odgovorima na naša bezbrojna pitanja. Još uvijek smo u njegovu glasu mogli osjetiti nepovjerenje i strah od bijelog čovjeka. U jednom trenu nam je to i priznao. „Nisam se nikada nadao da će me bijeli čovjek ugostiti i nahraniti me.“ Nakon obostranog prvotnog šoka, upustili smo se u dugi razgovor. Te večeri otkrila sam da ovog mladića krase brojne vrline, no ona najčarobnija bila je neopisiva zahvalnost. Osim njegovih vrlina i dobrog smisla za humor, posebno me oduševila njegova ustrajnost i jasan cilj koji je postavio –želi završiti studij i vratiti se u svoju Afriku kako bi pomogao svojoj zajednici.

Napravi i ti korak , saznaj više kako na: https://igg.me/at/classbyclass/x

Drugog nas je dana ovaj dvadesetjednogodišnji mladić ( iako kaže da zapravo nije siguran koliko ima godina) uveseljavao sa svojim pričama o živopisnoj Africi. Borba s hijenama, lupanje o posuđe kako bi otjerali grmljavinu koja za njih predstavlja zle duhove i kupanje u rijeci bile su samo neke od priča koje su mene i moje turske prijatelje ostavile bez daha. Sjećam se i naše izbezumljene reakcije kada nam je otkrio da ima četrdesetero braće i sestara. Zatim je objasnio kako u njegovoj zajednici vlada poligamija pa su stvari postale jasnije. Naše prijateljstvo krase i brojni sretni i smiješni trenutci – pamtim prvi odlazak u kupovinu i upoznavanje namirnica, lekcije kuhanja, učenje afričkih plesova te neopisivu sreću koju je izazvao prvi snijeg u njegovu životu.

Ovaj se hrabar i snažan mladić brzo privikao na novu sredinu, novi svijet koji je pred njega svakodnevno postavljao nove izazove, ali jednako tako nudio i mnoge mogućnosti. Nije bilo lako. Ponekad bi njegova loša raspoloženja bila uzrokovana činjenicom da su mu više od 20 godina bile uskraćene mnoge stvari koje nudi suvremeni svijet. Suvremeni ga je svijet prigrlio kao i njegova internacionalna studentska zajednica te je danas korak bliže ostvarenju svog sna.

Ovo je priča o mom prijatelju Viktoru, od milja zvanom Chichi. Stigao je u Baju, malen grad na obali Dunava u jugoistočnoj Mađarskoj u vrijeme kada sam tamo studirala u sklopu Erasmus+ programa studentske mobilnosti. Uz pomoć ljudi koji skrbe za plemena u Keniji, prijavio se za stipendiju Republike Mađarske. Živjeli smo skupa u studentskom domu u kojem je istovremeno živjela šarolika multinacionalna zajednica studenata. Dijelili smo dobro i zlo, hranu i čarape, sretne i tužne trenutke, stvorili brojne zajedničke uspomene i učili jedni od drugih.

Viktorova priča koja sluti sretan završetak.

On je jedan u mnoštvu mladih ljudi iz Afrike kojima je pružena prilika za obrazovanje. Kako izreka „ Učinimo svijet boljim mjestom“ ne bi ostala klišej, pokrenimo se, probudimo se, sada je vrijeme da ispišemo nove stranice još lijepših priča.

Projekt ClassByClass započeo je sa stvaranjem priče koja bi mogla zauvijek pozitivno promijeniti živote mnogih pojedinaca – omogućit će obrazovanje onima kojima je nedostupno jer je upravo obrazovanje moć današnjeg svijeta.

Ono omogućuje stjecanje novih i poboljšanje postojećih znanja i vještina. Uz to, doprinosi kvaliteti poboljšanja života te osigurava prava za kvalitetan i aktivan život. Moj prijatelj je dobio svoju priliku za izgradnju kvalitetnog i aktivnog života i uživanje u njegovim blagodatima. Stvorimo prilike koje će i drugima omogućiti isto. Mi smo napravili prvi korak prema boljem svijetu, a ti?

Napravi i ti korak , saznaj više kako na: https://igg.me/at/classbyclass/x

Autorica: Lana Jager
U suradnji sa udrugom “Pozitiva Samobor”

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *